KAZALIŠNE PRIČE

Koliko god su zanimljive i naš najvažniji cilj same predstave, često puta su zanimljivi i zabavni događaji i priče koje nastaju slučajno, spontano, usputno na probama, putovanjima,turnejama....

Ponekad se i na samoj predstavi može provući nešto,što zapravo nije režirano. Na ovoj stranici naći će se upravo takve priče i štikleci koji nas,kad sve sretno prođe, istinski zabave i nasmiju. 

Josipa Tvrdeić

DAJ, NAPIŠI KAZALIŠNE PRIČE . . . . !     

Bio je četvrtak i kao inače naš dugogodišnji kućni redatelj, Vladimir Jagarić poznat u glumačkom i u javnom životu  kao Micek i ja, asistent redatelja,(po potrebi i scenaristi i koreograf) čekali smo početak probe, tj. da se djeca skupe.Uvijek smo dolazili na probe barem dvadesetak minuta ranije i uvijek smo smatrali da je baš na vrijeme.

Razgovarali smo o mogućim  rješenjima u jednoj Slici, no upravo to nas podsjetilo  na događaj koji se dogodio u jednoj drugoj predstavi koju smo igrali prije dosta vremena. Nasmijali smo se, iako nam tada taj isti događaj nije bio ni najmanje smiješan.Počela su pristizati djeca i kad su svi došli proba je mogla početi.

Gdin. Jagarić je kratko rekao: ''Deca, jesmo svi ?  Idemo režirati.

Imamo još dosta posla'', a meni potiše usput dodao:

Čuj, moram Ti ovo reći da posle ne zaboravim. Pišeš scenarije, asistiraš na probama, zajedno režiramo,toliko zgoda se tijekom proba događa.Daj napiši kazališne priče.To je zabavno za čitati. Moraš to napisati,znaš!  
Počeli smo s probom.

Od tada je prošlo podosta vremena,no uvijek se neka nova obaveza pokazala važnijom i neodgodivom.U međuvremenu, neke sam zgode,događaje zaboravila,neki zapisi su se nekako zagubili ili izgubili. No nešto je ipak ostalo. Evo nekih od  naših kazališnih priča. 

SAMO, KOJOM PRIČOM POČETI?

Kako momentalno uživamo u predivnim danima blagdana,

evo jedne priče vezane uz dane darivanja djece.Prije no što je ispričam htjela bih napomenuti kako djeca (naročito ona koja su kod nas nekoliko sezona) vremenom steknu popriličnu sigurnost i samopouzdanje i vrlo su vješti u komunikaciji i lako se snađu u mnogim situacijama. A i tu je i ono SHOW MUST GO ON !!! 

PA I MI SMO DJECA !?  

Dakle, sudjelovali smo u predstavi koja se održavala u jednoj poznatoj,velikoj dvorani u Zagrebu.U tom danu ''odvrtili'' smo dvije predstave za redom, što je naše glumce jako veselilo. A osim toga sve se vrtilo oko poklona.

Dvorana je bila prepuna djece i roditelja. Bila je to vesela predstava, a program je naravno kulminirao dolaskom Djeda Božićnjaka, koji je na kraju dijelio djeci poklone. 

To svakako nisu bili ''kazališni pokloni'' tj. rekviziti kakvim se mi obično služimo u predstavama,već pravi pravcati. Na scenu je iz publike dolazilo jedno po jedno prozvano dijete,koje bi od Djedice dobilo poklon. Fotografiranje,uzbuđenje, šušur, galama,veliko veselje u dvorani.

No,u jednom momentu nešto se s asistentima Djeda Božičnjaka nepredviđeno dogodilo i naši su glumci morali uskočiti - nepredviđeno postati asistenti Djedu.Oni su se odmah fantastično uklopili. Bez ikakvog problema savršeno se snašli u dodatnoj ulozi.

I dijeljenje poklona se dalje neometano nastavilo uz određeni kratki tekst i pripadajući scenski pokret.

Svi ti pokloni, iz velike vreće koja je bila sa strane, tik do izlaza na scenu, bi preko  ruku  naših glumaca i plesača, kao na nekoj pokretnoj traci putovali do Djeda Božićnjak ,koji bi tada poklon uručio djetetu iz publike. Pozdravljanje, kratko predstavljanje, fotografiranje, uzbuđenje, galama …. a pokloni, paketi, darovi, putuju do sredine pozornice. I tako je to išlo, išlo ...

Predstava je pri kraju. Ja stojim na mjestu inspicijenta, sa strane pozornice,pratim kako se odvija program  i čekam završetak. Odjednom Ivan S., inače 13- godišnjak,koji je bio na samom početku tog ''lanca'' i stajao vrlo blizu mene diskretno, sa zadržanim osmijehom na licu, šapne: Josipa,hoćemo li i mi dobiti  poklone? Ja ga  značajno pogledam, što je trebalo značiti da sad nije vrijeme za razgovor i da je na sceni, no on je bio uporan i ponovi pitanje. Ja tiho odgovorim da prema sinopsisu poklone dobivaju samo djeca u publici, a on će tiho:

''Pa i mi smo djeca''! Odgovorim '' Jeste Ivane,ali  momentalno niste, već glumite djecu koja pomažu Djedu Božićnjaku''. Na to je samo šapnuo Onda dobro!  i veselo nastavio sa transportom poklona do sredine scene.No kad je Djed Božićnjak na kraju upitao publiku da li su svi dobili poklone Ivan je dotrčao do Djedice i glasno viknuo i to u svojoj ulozi: Mi Djedice nemamo poklone!   

Naravno da je uspio i na čarobne riječ i Djeda Božićnjaka ''Đođite onda'', svi su se  naši izvođači skupili, dobili poklone i zajedno sa Djedom Božićnjakom mahali sa pozornice i odjavili program. Naš Ivan je momentalno postao zvijezda. Bar na dva-tri dana! Do novih poklona!

                                         * * *

 OSMIJEH, SUZE I APLAUZ ! 
 

Gostovanja su uvijek zanimljiva, uzbudljiva i dobra prilika da upoznamo, saznamo i naučimo nešto novo. Uvijek se rado sjetim tih trenutaka, ali najsnažniji  dojam na sve nas koji smo sudjelovali u tom projektu, ostavila je publika i gostovanje u Nici, Francuska. (1997g.) Ta sjajna publika,koja je djecu dočekala s velikim oduševljenjem je u isto vrijeme plakala i toplim velikim pljeskom nas sve pozdravila.

 Naime, najavljujući plesnu točku Zagrebački Zrinjevac, koreografiju koja je kao živa vesela,šarena slikovnica,u kojoj pleše i nekolicina doista malih plesača,sasvim sam spontano najavu završila rečenicom: ''Stigli smo dugo putujući iz Zagreba, a pred vama stoje djeca koja su rođena u vrijeme kad su nad njihovim gradom tulile sirene, ali evo ih,usprkos svemu, ovdje su! I najavila sam točku.

Nastao je tajac. Plesači su se naklonili i izveli svoju točku. Vrlo i vidno dirnuta  publika je frenetično aplaudirala. Bile su to prave ovacije,a sa svih se strana, kroz suze i ujedno osmijeh čulo:Bravo! Bravo! To je bio toliko ganutljiv trenutak da su i sudionici našeg projekta, logistike - svi bili također potreseni,a ujedno i sretni. A djeca su se veselo naklonila i sa scene smješkala publici.

                                            * * *   

JEDAN GRAD,DVA KONTINENTA

Uvijek i svagdje je iznimno zadovoljstvo sudjelovati u  međunarodnim projektima,naročito kad se radi o projektima sa djecom, za djecu - na festivalima dječjeg stvaralaštva.

Imali smo čast gostovati na njih nekoliko,a specifičan je bio Internacionalni Dječji Festival FOMGED ( 1995.g.) u Istambulu,Turska.Taj dječji festival posvećen je miru i prijateljstvu djece svijeta,promovira razumijevanje i interes za druge i različite kulture,razvoj prijateljstva i međusobnog poštivanja. Na festivalu su sudjelovala djeca iz 25 država,proveli smo tamo 6 divnih,nezaboravnih dana i kući ponijeli čarobne uspomene,doživljaje,poznanstava, iskustava, prijateljstva.

Zanimljivo je bilo primijetiti kako se gotovo sva djeca iz ansambla susreću sa novim,kako su rekli neobičnim jezikom i još više pismom,načinom odijevanja,mirisima, zvukovima, gestama,načinu vožnje Istambulskim ulicama . . . Jako im je bilo fora to što su boravili na dva kontinenta;spavali su na Azijskom,a nastupali na Europskom kontinentu. Ipak,najfascinantnija je činjenica kako se djeca iskreno i brzo upoznaju, preskoče barijere ako ih ima i za čas pronađu zajednički jezik.

Naš ansambl je predstavio našu zemlju plesovima na folklorne teme. (međimurski i podravski plesovi).

Kad smo sletjeli u veliku i glavnu zračnu luku u Istambulu,već su nas čekali ljudi od Festivala, Selma i naš bus.Selma je bila zadužena za našu grupu i bila je svih šest dana naša super domaćica.

Autobusom smo došli do Škole,a tamo su nas  dočekale i pozdravile burnim aplauzom obitelji – više od stotinu djece sa svojim roditeljima.(na festivalima je uobičajen boravak tipa ''family stay'').

Kako se autobus primicao toj velikoj grupi,netko od djece iz ansambla je komentirao kako sigurno čekaju nekoliko grupa,a ne samo nas.No prije no što smo izašli iz autobusa, jedan je dječak otišao do Selme i ubrzo objavio na mikrofon: Tak'da znate,čekaju samo našu grupu, a puno ih je zato što skoro svaka obitelj ima uglavnom desetero djece. Jedna je djevojčica odmah pitala - Pa, gdje ćemo onda mi spavati. Selma se nasmiješila i rekla da ne brinu, jer svi imaju najmanje 12 dj. kreveta u kući. Nasmijali smo se i zapljeskali. 

Tih šest dana plesa i druženja,bila su kao predivan san,a rastanak  je svoj djeci teško pao.Na Festivalu smo polučili veliki uspjeh, a na kraju je bila za sve sudionike Festivala predviđena vožnja brodovima oko Prinčevskih otoka.Bio je to veličanstven prizor. Sva su djeca  - sudionici Festivala bila u narodnoj nošnji svoje zemlje, uživajući u predivnoj vožnji Bosporom.

                                                  * * * 

Što za Valentinovo ?!

Sve što se događa u užoj ili široj okolini, uvijek se pojavi na ovaj ili onaj način kao tema na probama i to kao Zamislite vijest ili samo usputna. 

Tada se sve kratko,ali sa žarom prokomentira i proba može početi. I na toj glazbenoj probi, na kojoj su De eN Di – jevci muzičari uvježbavali glazbenu točku kao nastupnu na skoroj predstavi, je bilo tako.

Dan prije je bilo Valentinovo, a naš De eN Di  Bend od  5 – 6  članova  je raspremalo svoje instrumente. U grupi su bili uglavnom dječaci i dvije djevojčice.  Svi su već polako sjeli, kad odjednom profesor Vjekoslav Nj., koji je tada vodio taj mali orkestar, glasno i polu šaleći se upita: Onda,dečki, jučer je bilo Valentinovo? Je ste li što poklonili djevojčicama? Kako je prošlo ? Uglavnom se moglo čuti kako nisu baš nešto slavili, a Nikola Š. koji je bio najmlađi u sastavu je svečano izjavio: Mi smo u školi nateravali cure po igralištu. Svi su se nasmijali. 

Ali  profesor nije odustajao: A vi stariji ? Pa nemojte mi reći da nitko ništa nije curama poklonio? (Tišina)  No,a čokolade, bomboni, bar buketić cvijeća? Dečki? Onda? Tad Una prekine tišinu: Ma ne trebaju profesore oni meni nikakvo cvijeće poklanjati. Ja sam ekološki osviještena. I važno otvori note.  

I STAS I GLAS !

Početkom svake sezone na raspisanu audiciju, koja je otvorene mjesec dana javljaju se mnoga djeca. Te sezone audicija je bila već davno završila, uloge podijeljene i naveliko se već radilo na tekstu, a do same premijere bilo je tek nekoliko proba.
Jedne večeri, po završetku probe, pokuca i uđe jedna baka (tako se predstavila) ispričala se što nenajavljeno i već kasno dolazi, te upita da li bi mogla upisati svog unuka. Rekla je koliko unuk ima godina,u koji razred ide te kako bi se veselio i više od svega želio glumiti, pjevati i plesati baš u ovoj predstavi,a jako je talentiran za sve.

Sve sam pomno saslušala i objasnila kako je sada kasno. Ujedno sam rekla da je uskoro nova audicija pa da tada mogu slobodno doći, s tim da ga ne može netko samo upisati, već unuk mora doći na audiciju.
No, međutim, baka je inzistirala, opisivala što njezin unuk zna,koga može imitirati, što sve može. Kad sam izrazila žaljenje i konačno izrijekom rekla da svakako dođe na slijedeću audiciju, baka je razočarano rekla: Gospođo, pa vi ne znate kako je on lijep, zgodan i pametan! A stas, a glas! Vi to ne možete ni zamisliti. Ma kakav Einstain! Kakav Leonardo! Ma kakav Michelangelo!? Rekla i otišla. 

 

                                                               *   *   *

''Dobro otvorite uši i oči jer svi su sumnjivi.''

Prije dosta godina napisala sam scenarij i postavila na scenu predstavu, humorni dj. krimić  ''Kamo je nestao Felix? '' a prema motivima priče njemačkog pisca Fabiana  Lenka '' Crveni zmaj''.Ansambl je bio tada još relativno mlad. Međutim sjajno su se nosili sa zadacima, scenama, mizanscenama, rekvizitina  … Ipak, iako sjajna ekipica, najveći ''podvig'' je bio izvježbati i uvjerljivo izvesti scenu u kojoj mali detektiv nekako otme ukradeni dijamant lopovu, kako bi ga vratio pravom vlasniku. Na predstavi je bila i moja teta koja se netom vratila iz Londona gdje je jedno vrijeme živjela, a baš dan prije povratka su joj ukrali torbu.Tada već u malo starijoj dobi, ali britka kao i uvijek na  pitanje kako joj se svidjela predstava rekla je '' Pa ...  jako dobro, al' kaj baš morate decu učiti kak' se krade?'' Na to smo se svi nasmijali, a ja sam joj pokušala objasniti kako je to iluzija, gluma,igra, a koju su oni jako dobro izveli. Na što je ona rekla ''No,pa to i govorim !!